Use Nase Podase

ja; mene, me; meni, mi; mene, me; -; meni; mnom, mnome; psihoanaliza;

29.10.2020.

reunion

Poštovani,

ne bi mi smetalo da ovaj posjet zaboravljenoj platformi bosanskog blogera potraje, čak bi mi bilo drago, naravno ako budem imala volje da pišem.
kao neki endemski segment postojanja, nevezan za bilo šta drugo.
stvarno me zanima ko je sve ovdje i iz kojeg razloga pišete, jer većina korisnika na svojim profilima nema upisana godišta, zanimanja i ostale podatke. naravno da me ne zanimaju imena i detaljisanje, već sam sastav i psihološki profili kojima je ovo izduvni ventil.
ako bi dijeljenje tih podataka narušilo vašu anonimnost, nemojte ih ni pisati, al recite mi motive ostanka na ovom brodu bez kapetana.

Hvala,
Srdačno

28.10.2020.

živjeti život punim plućima

fraza življenje života punim plućima mi je vazda bila enigma. ganjala sam je i ja svuda, uglavnom u udovoljavanju sebi, prepuštanju i otporu, ali uvijek mi je izmicala.
iscenirala sam razne situacije, koje su do tog trenutka u mojoj glavi to predstavljale, ali nisu bile.
i juče čujem zadovoljavajuću definiciju.
Živjeti život punim plućima znači biti sposoban promjeniti pogrešne stavove, navike i ponašanje.
znaaam i ja sam u šoku što to nema veze sa bandži džampingom, bekpekingom, trevelingom, klabingom i rađanjem djece...

25.10.2020.

o sinovima

da je ovo vrijeme onaj zlatni period bloggera, sasvim legitiman naziv popularnog bloga bi bio Priče iz ženske svlačionice. tu se može čuti u najmanju ruku neugodnih priča, pogotovo ako imaš sreće (hvala Bogu), da inače boraviš u zdravijim sredinama.

neki dan ulazi dobra mama, sa sjajnim tijelom i izgužnaom facom koju su godinama žvakali solarij i deveri dunjaluka. glasna, prosta, što bi se reklo raja. priča ona sa drugom jednako glasnom prijateljicom. one su možda u ranim četrdesetim i pričaju o svojim tinejdžerima, jedna ima žensko, druga muško dijete, i nadošle su da su tu negdje po godinama i kako se to otkotrljalo, a gdje drugo nego da ih spoje. ustvari to je nadošla mama br.2, koja ima djevojčicu. sada slijedi jedan urnebesni monoglog mame br.1 (sa izgužvanom facom): nemoj, oplakat će nemoj, znaš kakav je, imao curu nedavno, i ja ga pitam gdje ti je _____?, kaže on *ebo te ona, sise joj vise. i u smijeh svi, nastavlja ova kako će maksumu on 14 godina sise da vise, njoj ništa drugo u toj cijeloj priči nije bilo nelogično..

tragom ovog iskustva sjetila sam se druge priče, od prije dvije, tri godine, kada sam išla u drugu teretanu.
bila je jedna žena, koja je često kroz priču spominjala "svoje studente", i ja sam iz tog zaključila da je u pitanju neka profesorica ili asistentica, dolazila je sa mužem i sinom, generalno skromno je izgledala, uvijek nadgledala njih, pričala sa ostalim ženama, imala istreniranu akademsku dikciju. i jedan dan smo se zatekle same nas dvije u svlačinoici, ona na svom, ja na svom kraju iste, tako da je svako svoje. i telefonira ona nekoj drugarici da je pita da li je ženski sako, koji se nalazi u njenom automobilu ostao njoj zadnji put kad su bile skupa, i ova je valjda rekla nije, i one su nastavile pričat na tu temu čiji li je, otkud tu. i ova je valjda pitala, pa da nije sin kakavu vozao... kaže ova ma pitala sam, kaže mama bona, ja kurve vozam u mercedesu, neću u tvom autu, i crče od smijeha..

dobro mi ikako, kako se te sinčine odgajaju..
a da je sutra za vojsku, sve bi mahnulo u njemačku..

svoje godine, mogu da izbrojim, i po načinu pisanja, nema alegorija, nisam ništa zamotala. samo sam prepričala događaj, tekst dosadan kao što bi ga tramvaj napisao da je žensko.

23.03.2018.

.

samo nek ne puca uopste nije los nacin zivota. dobro sam prosla.


Stariji postovi