da je ovo vrijeme onaj zlatni period bloggera, sasvim legitiman naziv popularnog bloga bi bio Priče iz ženske svlačionice. tu se može čuti u najmanju ruku neugodnih priča, pogotovo ako imaš sreće (hvala Bogu), da inače boraviš u zdravijim sredinama.
neki dan ulazi dobra mama, sa sjajnim tijelom i izgužnaom facom koju su godinama žvakali solarij i deveri dunjaluka. glasna, prosta, što bi se reklo raja. priča ona sa drugom jednako glasnom prijateljicom. one su možda u ranim četrdesetim i pričaju o svojim tinejdžerima, jedna ima žensko, druga muško dijete, i nadošle su da su tu negdje po godinama i kako se to otkotrljalo, a gdje drugo nego da ih spoje. ustvari to je nadošla mama br.2, koja ima djevojčicu. sada slijedi jedan urnebesni monoglog mame br.1 (sa izgužvanom facom): nemoj, oplakat će nemoj, znaš kakav je, imao curu nedavno, i ja ga pitam gdje ti je _____?, kaže on *ebo te ona, sise joj vise. i u smijeh svi, nastavlja ova kako će maksumu on 14 godina sise da vise, njoj ništa drugo u toj cijeloj priči nije bilo nelogično..
tragom ovog iskustva sjetila sam se druge priče, od prije dvije, tri godine, kada sam išla u drugu teretanu.
bila je jedna žena, koja je često kroz priču spominjala "svoje studente", i ja sam iz tog zaključila da je u pitanju neka profesorica ili asistentica, dolazila je sa mužem i sinom, generalno skromno je izgledala, uvijek nadgledala njih, pričala sa ostalim ženama, imala istreniranu akademsku dikciju. i jedan dan smo se zatekle same nas dvije u svlačinoici, ona na svom, ja na svom kraju iste, tako da je svako svoje. i telefonira ona nekoj drugarici da je pita da li je ženski sako, koji se nalazi u njenom automobilu ostao njoj zadnji put kad su bile skupa, i ova je valjda rekla nije, i one su nastavile pričat na tu temu čiji li je, otkud tu. i ova je valjda pitala, pa da nije sin kakavu vozao... kaže ova ma pitala sam, kaže mama bona, ja kurve vozam u mercedesu, neću u tvom autu, i crče od smijeha..
dobro mi ikako, kako se te sinčine odgajaju..
a da je sutra za vojsku, sve bi mahnulo u njemačku..
svoje godine, mogu da izbrojim, i po načinu pisanja, nema alegorija, nisam ništa zamotala. samo sam prepričala događaj, tekst dosadan kao što bi ga tramvaj napisao da je žensko.
